Čegrtaljke koje se nalaze u Zbirci glazbala izrađene su od drveta, najčešće bukovog ili javorovog. Njihov čegrtavi zvuk i titranje može se pobuđivati na različite načine: sudaranjem dvaju dijelova, udaranjem/nabijanjem jednog dijela na drugi, trešnjom, struganjem ili trzanjem. Daščica, koja je ključna za proizvodnju zvuka, fiksirana je između dviju drvenih ploča spojenih stupićima i učvršćenih drvenim klinovima. U trenutku kada se glazbalom zamahne, plosnata daščica svojim užim, tupim krajem udara u izrezana rebra valjka i nastaje zvuk. Rubovi ploča najčešće su ukrašeni rezbarenjem.
Kao signalna glazba, čegrtaljke su se nekad koristile u polju i vinogradu kako bi se njima plašile ptice, primjerice, čvorci ili vrapci. Glazbala kojima se proizvodi buka su se često koristila kao navijački rekviziti pri športskim natjecanjima ili su ih koriste skupine maturanata kada obilježavaju završetak školovanja obilaskom gradskih ulica.
Čegrtaljka / Škrebetaljka; Mala Subotica, 1910. g. / Et 3649, Zbirka glazbala
Kao pratnja običajima, njihova je najpoznatija funkcija u vrijeme poklada i za vrijeme Velikog tjedna. Polazišta etnoloških tumačenja smisla i funkcije pokladnih običaja jest njihovo pojavljivanje u prijelaznom razdoblju za agrarnu godinu (iz zime u proljeće) i zamisao da čovjek može određenim postupcima utjecati na prirodu za svoju dobrobit. Prema tim tumačenjima odlučujuća je bila uloga zaštitne, apotropejske magije i magije za plodnost koja se nazire iza mnoštva regionalno i lokalno različitih pokladnih postupaka i likova (Vitez, 1998: 198). Zaštitno (apotropejsko) značenje pokladnih običaja očituje se u zastrašivanju i odbijanju zlih sila i demona prerušavanjem, odnosno promjenom odjeće, njezinim izvrtanjem, stavljanjem maski i slično te pravljenjem buke na različite moguće načine.
Čegrtaljke, klepetaljke i mala zvona koristila su se i kao neizostavni pribor tijekom Velikog tjedna u većini hrvatskih krajeva (od Velikog četvrtka do Velike subote). Kao zamjena za crkvena zvona, koja su u to vrijeme bila vezana, ova su se glazbala udomaćila u samom narodu te postala gotovo simbol za Veliki tjedan. Umjesto crkvenih zvona čegrtaljkama i klepetaljkama najavljivali su se crkveni obredi. Postoji i stara predaja da su roditelji djeci govorili kako su zvona odletjela u Rim, te da će se na Veliku subotu opet pojaviti.
U Etnografskom muzeju imamo nekoliko čegrtaljki, primjerice: čegrtaljke iz Aljmaša (Slavonija) (POH-468/1920) koje su se 1850-ih godina koristile za tjeranje ptica sa polja, a potom i bučenje tijekom pokladnog slavlja. Izradio ih je pudar (poljski ili vinogradarski čuvar) Ivan Šakić iz Aljmaša. Čegrtaljka iz Strizivojne (Slavonija) (Et 692) izrađena je tijekom prvih desetljeća 19. stoljeća i darovana Muzeju 1921. a koristila se za rastjerivanje ptica u polju i vinogradu. Nešto drugačiji tip čegrtaljke, čiji je lokalni naziv još i kleparnica, jest ona iz Vrbnika na otoku Krku Et 5858. Radi se o drvenom idiofonom glazbalu kojim se lupalo (štropotalo) na kraju popodnevne službe u crkvi na Veliku srijedu, Veliki četvrtak i Veliki petak. Zvuk se kod ove kleparnice proizvodio lupanjem (štropotanjem) gornjeg drvenog dijela izrađenog u obliku čekića, po donjem drvenom plosnatom dijelu. Kleparnica je Muzeju darovana 1926. godine.
Čegrtaljka (škrabutionica) (Et 10646) s Jelse (otok Hvar) izrađena je od drveta i na dnu obijena limom. Koristila se za vrijeme crkvenih obreda tijekom Velikog tjedna u župnoj crkvi u Jelsi, a Muzeju je darovana 1934. posredstvom Božidara Širole.
